Kao vreo talas vjetra što ide pred kugom,, tako i teške mucne glasine išle su ispred fašista. Šaptale su se rijeci užagrenih, uplašenih ociju, s grcem na licu, grozninano izgovarane a slušali ih natmureni, natušteni, zabrinuti ljudi. I sklanjali se, bježali kao od pošasti, kao od poplave, kao od divljih zvjeroba. Uzimalo se najnužnije, pod pazuho, na leda, na mršavo konjšce što saplice nogama, na kravu Medulju, ,hraniteljku i braniteljku; oježilo se u šume, u potocine, u mrodoline, kud je covjecja noga rijetko stupala, samo da se spase goli život, da se pobjegne od SS-ovskog pikavca, od cetnicke kame, od ustaškog mitraljeza jer glasine su se valjale s brda na brdo, od kuce do kuce: na Majevici pobijeno šest do sedam stotina staraca, žena i djece, u Bircu pet stotina i pedeset.. Sklonilo se i sve živo iz Becana. Našli dobar zaklon: baš pod selom ponire rijska, i u utrobi zemlje, kao u kanalu koji voda prokopala i izdubila, smijestio se zobijeg — najviše žene i djeca. Cak su u taj prokop uveli i mal. U pocetku nije bilo loše, jer je rijska bila malena, pa bilo dosta i mjesta. Ali rijeka nadošla, pa podjevala, te se sjedilo na sanducicima, na kamenju koje je virilo iz zemlje, na donesenim zavežljajima. Moralo se izdržati, jer su se culi pucnjevi i halabucenje: to su fašisti došli u selo Becane i palili ga, uništavali, sa zemljom sravnjivali. Zbijeg zamro, niko i ne diše kao obicno, vec pritajeno kratko, niko se ne mice: fašisti su u neposrednoj blizini ponornice. Ali —eto belaja: jedno djetence kriknulo. Svi se prestravljeno okrenuli, užasnutim ocima proboli njega i majku, srca zalupala kao batovi, u grlu zagušila. A majka ga pritisla na sisu, drugo dvoje naslonilo joj se na stegna. Djetence opet vrisnulo i ispunilo špilju užasom. Lica posivila, oci se raširile, noge ooamrle i klonule, U kanal kao da je vec navirala propast, smrt. Necija crna ruka u bijelom rukavu grcevito mahala, i zgrceni, crni prsti kao da su u horu vikali: Zaboga, neka ušuti, taj krik je smrt za sve nas. Ali dijege nije vidjelo grc crnih prstiju KOJI su preklinjali i prijetili. Nije znalo ni za fašiste krvavih ruku i zvjerskog srca; ODVOJILO je bucmastu glavicu od materine sise i zacvililo kao malo štene, pa zavriskalo. Prestravljena mati obuhvatila mu glavicu tvrdim prstima i pritisnula na svoja prsa razlijepivši mu nosic i mokra ustašca na prorez svoje košulje. Od bola zbog tvrde materine ruke na mekom potiljku, dijste JOŠ jace zavriskalo. Sad su sve ruke u bijelim širokim rukavima zamahale, pa se ukocile u'zraku, nemocne da se spuste. Zanjihala se mokra stijena u polumraku, i voda zaklokotala jace, ili je možda šumilo u ušima. Zamracio se otvor na ulazu U kanal gdje ,je rijeka ponirala . Sad ce fašisti ovamo, cuce vrisku ovog šteneta i niko više nece ugledati bijela dana. BICE kao u Dukicima, kao u jablanici, Mitrovicima, Gepenu.. . — Ne, ne smije to biti —Majka je kriknula bez glasa. lijeva ruka je poklopila razjapljvena djetiša usta koja su dozivala smrt, a desna je obuhvatila meki mali vrat. Samo da ucuti, samo da prestane cviliti! —Ruke su se stezale, sve jace, sve jace. Prsti, tvrdi, propadali su sve više u meko meso. Djetešce,prigušeno i prikliješteno, stenjalo je, potmulo cvililo, i rucicama se hvatalo za rubve majcine košulje. Ne, ne, ne smije ono dozvati smrt na ovolike ljude! Još jestezala, još je pritiskivala, da su joj ruke trnule. Vijek je trajalo, Ali napokon — sitnog, prodornog glasica više nije bilo Rucice se više nisu hvatale za rub prljave materine košulje, nožice nisu tukle po materinom krilu — objesile su: se mrtvo. I glavica je klonula. Odahnula je majka. Spustila' mrtvo dijete na krilo, zagladila mu tanušan cuperak plave kosice na mekom tjemenu i mrtvo pogledala u polumraku špilje, po ljudima koje je njeno dijete osudilo na smrt. Nemocno im se nasmiješila u polutami.Eto, živi ste. Pa zaklopila oci i kao da je zamrla,- naslonila se ledima na oštru neravnu stijenu, glavu za-bacila da je udarila o brid jednog kamena ali je nije zababolilo, i zaplakala, tiho, bez glasa, smrtno umorna zbog svoje užasne, ogromne žrtve.