Pregled fokusa

Izvor:Feral Tribune,02.08.2003

Naslov:opojna droga

Prosvjed Hrvatske biskupske konferencije protiv uvodenja joge u obrazovni sustav bio je iznenadujuce oštar. Glas Koncila (br. 30/2003.) u svojem je osvrtu na medijske kritike cak smatrao potrebnim podsjetiti na dužnosti laicke države kako ih tumaci Glas Koncila: zaštititi vecinsku religiju protiv pritiska agresivne manjinske vjere, koja se u Hrvatsku kani ugurati na mala vrata, koristeci se nekompetentnošcu državnih vlasti. “Posve je neprihvatljivo i zapravo nepojmljivo da bi laicka država, kao što je današnja Hrvatska, u svoj odgojno-obrazovni sustav uvlacila i favorizirala programe koji su prikriveno u biti religijski...”, naglašava Glas Koncila, podsjecajuci da je laicka država dužna poštivati princip odvojenosti vjere od države i zato se suzdržavati od “favoriziranja religijskih programa”. Bi li Glas Koncila isto tako odlucno posegnuo za laickom državom kad bi se radilo o uvodenju religijskih programa Katolicke crkve tamo gdje oni još nisu zastupljeni? Vrijedi li princip religijske neutralnosti moderne države samo kad podalje od državnog financiranja treba držati male vjerske zajednice koje se tek kane afirmirati u Hrvatskoj? Zapravo, buknula je borba mocne instancije s monopolom na tržištu protiv malog konkurenta. Monopolist može ukazivati na to da je Hrvatska vecinski katolicka zemlja i da je Katolicka crkva dužna prema sebi i prema povijesti održati je takvom. U protivnome, Hrvatska bi postala “obecanom zemljom” za raznorazne kultove, cak uz blagoslov državnih vlasti, kad bi vjerski vode uspjeli uvjeriti vlasti da im je nauk duhovno-psihološki instrumentarij bez teološke pozadine. Zato, smatra vrh Katolicke crkve, ne smije se popustiti “inženjerima posvemašnog liberalizma”, urotnicima s mracnim planovima “nagrizanja snažne hrvatske katolicke tradicije”, omogucavanjem prodora vjerskog relativizma. Zvuci kao još jedna urota protiv Hrvatske, jer je ona katolicka zemlja. Neprijatelj je u tom slucaju podmukao, podriva državu iznutra – liberalizam, neprijatelj koji su pape 19. stoljeca osudivali anatemama, nije prestao rovati. Državu, dakle, valja štititi od nje same i od štetnog duha koji opsjeda državne dužnosnike i potice ih da otvore vrata prodoru istocnih religija. Jer hrvatski biskupi i njihovo glasilo smatraju da je joga religija, a ne tek psihološka tehnika za opuštanje i poboljšanje koncentracije, premda cak i strucnjak Glasa Koncila za istocne vjere priznaje (u istom broju GK-a) da nema jedinstvenog stava o tome je li joga odvojiva od svoje kulturne i vjerske matice pa stoga primjenjiva i u kršcanskoj duhovnosti, što je cak ucinio Zbor za nauk vjere godine 1989. Ove je godine, medutim, Zbor za nauk vjere nesmiljeno principijelno utvrdio nespojivost bavljenja istocnim religijama i obredima koji pod zbirnim pojmom New Age osvajaju prostor Zapadne Europe. U borbi za duše hrvatski protivnici uvodenja joge odlucni su braniti svoje principe: uvodenjem joge kradomice ulazi u mlade Hrvatske azijski religijski sinkretizam, za koji je svejedno vjeruju li ljudi u Boga Abrahamova Izakova i Jakovljeva, ili pak u Alaha, Krišnu ili Šivu; vjera ulazi u reinkarnaciju i, naposljetku, javlja se opasnost od odvlacenja mladih u opskurne kultne i meditacijske prakse i – povezano s time – u ovisnost o guruima. Koliko je realno da ce se obistiniti ta mracna prognoza? Prema njemackim i švicarskim istraživanjima, joga kao tehnika meditacije – radi povlacenja u sebe, što je specificna potreba pubertetlija - nije zadobila znacajnije mjesto u njihovim subkulturama. Joga pripada imidžu mladih adolescenata, i to pripadnicima društvenog sloja koji je prevladao stadij yuppija (Young Urban Professional/Profit People) i koji sebe definira kao “društvo doživljaja”. Rijec je o sloju koji se ne mora brinuti o elementarnim životnim potrebama (zapošljavanje, uzdržavanje). Ponude kršcanskih crkava ne cine im se pravim putem, zato što je pojam “samoostvarivanja” u kršcanstvu neraskidivo povezan sa samoodricanjem i sebedarjem u brizi za druge. Elitisticki društveni sloj sa svojim potrebama za samoostvarivanjem, odlikuje se otmjenom ravnodušnošcu prema društvu i svijetu, neangažiranjem za opce dobro, neosjetljivošcu za potrebe najbliže okoline. Jogom i meditacijom oni rješavaju svoje individualne probleme ili nesuglasice u svojim privatnim vezama. Joga bez religijske pozadine funkcionira kao tehnika, bez obzira što joga-adepti ne razumiju i nemaju ambicije razumjeti znacenje razlicitih formi i pokreta. Istraživanja pokazuju da potreba za ucenjem kod iskusnog joga-majstora ne ucvršcuje odnos izmedu ucitelja i ucenika snažnije i trajnije od odnosa ucenika prema športskome treneru. Strah biskupa od još jednog izvora mladenacke ovisnosti cini se da ima drugaciju motivaciju i pozadinu: naime, u Hrvatskoj se samo površno gledano cini da je katolicanstvo toliko cvrsto ukorijenjeno da vjerski eklekticizam ne može nauditi kršcanskom shvacanju stvarnosti. U biskupskom dokumentu osim fundamentalistickog prosvjeda protiv joge nema naznake da Crkva kani poduzeti nešto pozitivno u toj borbi za duše. Teme koje zanimaju mlade su mir, pravicnost, jednakost, ocuvanje prirode, posljedice ljudskog izrabljivanja prirode, apokalipticke katastrofe, uspješan ljudski život. Pozitivna energija traži priliku da se troši, što je sigurnija zaštita od bijega od života negoli zabrane i bojažljivi protekcionizam i paternalizam. Mladi se uglavnom ne boje kontakta sa stranim kulturama i njihovim izražajnim oblicima, a istodobno pokazuju relativno cvrstu ukorijenjenost u vlastitu kulturu. Zato ni joga-nastava u školama zacijelo nece “indoktrinirati”, kako se boje biskupi, nego obogatiti spektar znanja.