Da se strmna žita sačuvaju od gari (snjeti), valja to žito pripremiti ovako: Na 500 kg. pšenice treba uzeti 1 kilogram prave galice (konjskog ili očnog kamena) i rastvoriti je u toliko vode, koliko će biti dovoljno, da se njome potopi sve žito odregjeno za sijanje. Pri tom valja paziti da jačina rastvora bude najmanje od 1/2% t. j. najmanje treba da bude 500 grama galice na 100 litara vode, jer slabiji rastvor nije u stanju da uništi spore ovijeh gljivica. Sjeme ovo sipa se u kakvu kacu, tehne (korito) i t. d. podobno, pa se za tijem sipa u ovaj rastvor, pri čemu se pazi da sjeme bude pod vodom bar s jedne sudlanice. Tu sjeme prestoji 16—18 časova, poslije kojeg vremena valja ga staviti u sloj koji je debeo na 30 cm. i. kad se prosuši, onda ga posijati. Neki ovaj isti posao vrše malo drukčije. Jednu kilu plave galice rastvore u 100 litara vode, pa tijem rastvorom škrope žito metlom ili štrcaljkom, i lopatom ga dotle prevrću, dok ne dobiju plavičastu boju pa ga za tijem kao i u prvom slučaju, rasprostru u sloj navedene debljine i kad se osuši, posiju. Za uništenje snjetnih spora na ječmu i ovsu, žito ovo nije dobro potapati u rastvor prave galice, pošto ova kod obojih, i naročito kod ječma, ubija moć klijanja, već se potapa u blag rastvor sumporne kiseline (u 100 litara vode sipa se 750 grama jake sumporne kiseline). U ovom rastvoru postoji žito za 10—12 časova, pa se za tijem radi kao i s pšenicom. Ima još mnogo sredstava koja služe za ovaj cilj, n. pr. miješanje sjemena s krečom (na 100 lit. vode, uzme se 6 kg. negašena kreča, pa se žito potopi u ovaj rastvor i poslije 5 minuta izvadi), miješanje žita s vrućim pepelom, (prndarenje) i t. d. nu izmegju njih najbolji su za pšenicu rastvor plave galice, a za ovas i ječam, rastvor sumporne kiseline. Kod pšenice pored toga, što galica uništi potpuno sve spore, još i izvjesna količina bakra iz galice kao što Babo veli, ugje i u samu biljku, te tako sprječava i obrazovanje rgje i doprinosi, da takve biljke ne stradaju od puževa, koji ovom žitu u kišovitom dobu, mogu da pričine osjetne štete. c) Većinu našeg poljskog sjemena sijemo, bez da ga naročito pripravljamo, da brže klija. U tom slučaju, kad je hladno vrijeme, posijano sjeme ne može za dugo da se probudi, te je za to lako kvaru podložno. Po neko sjemenje koje inače u zemlji mora dugo da prestoji pa da klija, i koje se ranije ne može da posije n. pr. s toga, što zemlja nije kako treba obragjena, svakojako je potrebno tako pripremiti, da brže klija. Takvo je n. pr. sjeme od repe, bostana, duhana i t. d. U baštovanstvu, gdje se ponikle biljke moraju čuvati od mrazeva pokrivanjem i od suše zalijevanjem, spremanje sjemena za brže klijanje često je takva radnja, bez koje se ne može biti. A izmegju poljskog usjeva, ovaj rad preduzima se najobičnije kod onog, od kojeg se najprije dobija rasad, pa se ovaj za tijem rasagjuje po njivi, n. pr. duhan, repa i t. d. Da se ubrza klijanje sjemena, miješa se sjeme s pijeskom ili drvenim strugotinama, pa se za tijem uzme u džak ili vreću i poškropi mlakom vodom, i pošto se pusti da odigje suvišna voda, odnese se na kakvo toplo mjesto. Da bi se kod ovog sjemena klica budila podjednako, treba ga dnevno jednom promiješati. Bugjenje klice kod raznog sjemena različno je, kod nekog je ono ranije, a kod nekog docnije. Kad sjeme nabubri, ili, kad se na zrnu pokaže bijela tačkica, treba ga izručiti i odmah sijati. Ako se sjeme zadrži u džaku ili vreći dotle, dok proklija, onda sjetva u najviše prilika ne će biti povoljna. Kad se ovako priredi sjeme od oraha, badema i šljiva, onda se nesmije čekati, da ljuska otpadne, već se sijanje mora izvršiti zajedno s njom i to u dobu, kad se primjeti da je jezgra ispunila cijeli prostor sjemena. Mnogi preporučuju da se kukuruz i mnogo drugo sjemenje prije sjetve kvasi vodom, t. j. da u ovoj stoji dok ne nabubri, nu ovakom radu može biti mjesta samo tada, ako će se sjetva vršiti u vlažnoj zemlji, inače njime može sjetvi da se učini više štete no koristi. d) Sitno sjeme, kao n. pr. djetelinsko, makovo, duhansko i mnogo baštinsko, ne može pri sijanju omaške da se rasturi podjednako po zemlji, već se radi toga miješa sa zemljom, pijeskom, pepelom ili strugotinama drvenim. Pri tom valja paziti, da se sjeme prije sijanja izmiješa ravnomjerno s onijem čime se želi miješati, pa ga za tijem sijati. Ranije se vjerovalo, da će porast biljaka biti daleko bolji i jednačiji, ako se sjeme uvalja u gjubre da bi se za zrno nahvatalo gjubreta. i takvu radnju nazvali su „gjubrenje sjemena", nu neznatna količina hranećih materija, koja se zadržala na takom zrnevlju, biće samo od značaja u prvom dobu razvijanja biljaka, a docnije, porast biljaka zavisiće od osobine zemlje. Za to se ovaka radnja više i ne praktikuje, a kad se u tome pogledu želi što god da postigne, onda se obično u dobu sijanja rasturi gjubre po zemlji, i taj je rad svakojako od daleko veće koristi. To je, što smo u ovo doba imali da kažemo o izboru i spremanju sjemena za sijanje. („Težak".)