.Sijeno je još i danas glavna stočna hrana. Rijetki su primjeri, i to mahom počeci i ogledi, da naš poljoprivrednik priprema za ishranu svoje stoke drugu piću. kao na pr. stočnu repu, nmhar. graoricu itd. ili da podiže djetelišta. Sve, ako se ko i pregne da spremi okrom sijena još kakve druge piće, te će biti paša (kukuruzovina) i lisnik, i to mahom iz nužde. Zbog toga su livade u našoj poljoprivredi i danas od velikog značaja, jer od njih zavisi napredovanje ili opadanje stočarstva, jedne nerazdvojne grane od zemljoradnje, bez koje bi uspjeli u zemljoradnji, pod uslovima u kojima smo mi, bio nemogućan. Punog osnova ima ona izreka, koja veli: Bez sijena nema hrane, bez brane nema stoke, bez stoke nema gjubreta, bez gjubreta nema žita, a bez žita nema para!“ Pa ipak mi ne poklanjamo livadarstvu nikakve svoje pažnje. Ne ću se ovom prilikom zaustavljati te pokazivati sve naše mane i nebreženje u tom pogledu; ali ću se zaustaviti na jednom običaju, koji je tako ubi¬tačan po livadarstvo. Stoka se kod nas s jeseni, a naročito s proljeća pušta u livade, radi paše. Jesenja paša donekle je i korisna, ali čim nastupe moćan, onda je štetna, jer vrijeme tuče stoku a stoka gazi livadu i pravi od nje blatište. Proljećna paša nikako ne može biti korisna, već od ogromne štete; jer s ranog proljeća livada ne može dati dobre paše. a što se dublje u ljeto stoka pušta na livadu, to joj se sve većma prinos oduzima. No najglavnija se šteta livadama, od¬nosno našim kesama, nanosi otuda, što se livade kasno zabranjuju. Odmah, čim se snijeg otpočne topiti, kad je zemlja najpunija vode, naši poljoprivrednici puštaju stoku na livade; stoka gazi i gdje god nogu spusti tu i upane. a trave ili utjeraju duboko u zemlju da se teško razviju ili izbace na polje da se osuše. To gaženje čini da čim se prva suša pojavi, zemlja jako upane i izgažena livada tako stvrdne, da se u oživljavanju trava zakasni, a u prinosu odveć mnogo poturi. Ja ne ću mnogo govoriti o šteti, koju čini kasno zabranjivanje livada, već ću samo navesti jedan primjer, koji se neposredno i mene tiče. U polju gorobiljskom, gdje i ja imam livadu, običaj je držati stoku po livadama do cara Konstantina. To su dobre i snažne livade, i kad bi se rano zabranjivale, mogle bi se s uspjehom tri put preko ljeta kositi. A evo kako sad biva: Stoka do cara Konstantina livade izgazi i utre, tada se od vrućine onako izgažene i utrvene speku te sporo stanu napredovati i ua pošljetku dadu slab prinos. Još i ovo biva: Vode se izliju i poplave livade. Kakvo je vođoplavno sijeno, sami znate! Prinos je i tijem u polovinu smanjen. Otava se kosi docnije u jesen, i ona propane! A kad se recimo od 1. marta ne bi smjela stoka puštati na livade, onda bi se one tri put kosile, i davale dobar prinos i po kakvoći i po količini; a tijem bi mnogo više uspjeli. Od sadašnjeg proljećnjeg napasanja mi imamo samo štete: s toga nadati se je da će opštine ovoga proljeće rano zabraniti livade. Braćo poljoprivrednici, zabranite rano svoje livade, pa ćete vidjeti kako ćete imati veće vajde; jer u koliko ranije livade zabranite, u toliko će vam one više roditi, i u toliko će vam one dati više hrane za stoku, da vam se iduće zime i proljeća ne skuca.... Sad je ovome vrijeme za to vam se i napominje. Ovaj golemi snijeg eto će da bljune, livade će se natopiti i raspiktijati. i pustite li stoku da vam utire livade, onda ne proširujte svoje kotare, već sijecite lisnik! A teško onom poljoprivredniku, koji na lisnik spane. („Težak“)